kratkokosi dnevnici

Ti uopće ne razumiješ kako me ignoriraš. Ti ne shvaćaš što mi s vremena na vrijeme radiš. Bez tebe ne mogu nigdje. Dan mi je potpuno prazan kad te ne vidim. A tebi je svejedno. Nećeš mijenjati svoje dogovore da bi se vidio sa mnom. Jer ipak, to su frendovi i to su unaprijed dogovorene stvari. Ne daj Bože. Kad si zadnji put sa mnom proveo 7 sati u komadu? Sedam sati pričanja, sedam sati druženja, bez ikog oko nas. Ha? Kad si zadnji put mene nekom pohvalio? Kad si meni zadnji put uputio lipu rič? Kad je nama zadnji put bilo savršeno?
Uvijek se mora nešto događati da bi nama bilo dobro. Stalno moramo negdi ići, stalno moramo nekog zvati. Ja nikad neću razumjeti tvoje prijatelje i njihove stavove. Meni će to uvijek biti nepoznanica, ma koliko se trudila.
Zašto nikad sa mnom ne popiješ pivu previše? Zašto ne možemo sami apsolutno uživati?
I da, znam ne krivim tebe za sve, ali ipak. Pažnja, ključna riječ je pažnja, a ti ju zaboravljaš. Sedam sati. Sedam sati ljubomore. Da, priznajem. Ljubomorna sam! I to ko pas!!! Ne mogu podnijeti da me tako ignoriraš i da me tako stavljaš na zadnje mjesto! I poželim ti sve to reći u facu, ali znam da ne bi shvatio, ne još. I onda bi se samo svađali. A mrzim se svađati s tobom.
Samo mi silno nedostaješ...

Visim ja tako uobičajeno po kompu na svojim stranicama, kad se na jednoj pojavi reklama za second life. "Učlani se, besplatno je, možeš imati kopiju svog avatara u second lifeu" .... i cijela reklama, kako to već biva! Gledam i zbilja ne znam. Prvo što mi je palo na pamet, ima li moj komp snage za takvu neku instalaciju, drugo što mi je palo na pamet - totalno bi se navukla na to- i treće što mi je palo na pamet i ne izlazi mi iz glave je to, ko se toga sjetio?? Netko tko je jako usamljen, možda nema puno pravih prijatelja, možda netko jako sramežljiv?? No, to na kraju i nie bitno.
Netko se sjetio napraviti cijeli svijet na Netu!

Moram priznati da zadnjih 5 godina, komp sam koristila isključivo za nekoliko stvari i surfanje je bilo na max sat vremena dnevno, ali od kad sam dobila vezu doma, sve je drukčije. Postala sam opsjednuta skidanjem svega i svačeg, guglam sve što me zanima, pa i ono do čega mi i nie stalo. Opsjela me tehnologija! Neki dan sam doslovno išla tražiti stvari koje mi se nalaze u kvartu! (friško sam se preselila, pa još ne poznajem naselje!) Nisam ni shvatila da bi se inače otišla prošetati ili popiti kavu s nekim tko mi je u blizini i tako saznati di mi je što.
Možda najveći pokazatelj moje opsjednutosti je bilo to kad sam za ove praznike otišla starcima, koji imaju 4 tv programa, a internet je ne nepoznata riječ, nego nešto nepostojeće!
Mislila sam da me uhvatila groznica, gledala sam sve dnevnike i čitala txt konstantno da bi bila u toku s informacijama. Koma.
Čim sam došla nazad u Zg, upalila sam svoju bebicu, provjerila svoje stranice i onda mi se srce smirilo.
Koliko smo navezani na tehnologiju i internet? Koliko zapravo dnevno vremena gubimo na takve stvari?? Previše?? Ili je to jednostavno postalo normalno... Ne znam, ali znam da sam dobila odgovor na pitanje zašto više ne vidim djecu da se igraju na dvorištu, zezaju i da jedva čekaju da sunce izađe, pa da mogu van.... doma, uz svoje kompove/ps-ove/wii/tv-ove imaju svoj vlastiti privatni svijet za igranje, u kojima je sve njihovo...

Imam te cipele. Vec jako, jako dugo. Žao mi ih je, dosađuju se u ormaru. Nosila sam ih 4-5 puta. Savršene su za snijeg i kišu i jako su tople. No, žuljaju me i tu se ništa ne može promijeniti. Broj su 39 i odlučila sam ih prodati. Ako ima zainteresiranih, javite mi se na mejl. Hvala :))
violistica@yahoo.com

Vani romantična idila. Snijeg pada da apsolutno ništa ne čuješ, a sa 16og kata još manje i vidiš, krovovi se bijele...idila, zar ne?! mrzim zimu, a još je gore kad išta pada, jer onda moje tenisice kapaju kroz rupu na vrhu, cijela sam mokra i ništa mi se ne da osim piti kakao i gledati tv!
Ah, mislim da je zapravo cijela katastrofa u tome što moram na predavanje, na koje zapravo ne moram, ali ću otići i to što ne mogu provoditi 15 sati dnevno s Njim. Ponekad imam osjećaj da smo teški penzići postali i da više nigdje ne idemo i onda mi pred društvom bude često bed, al u drugu ruku, nema mi ljepšeg nego se sklupčati njemu u krilo i uživati. Ne moramo ništa raditi, samo mi je dovoljno da je blizu! I onda, ponekad jednostavno ne uvažavam zdravi razum. Jednostavno odlučim ignorirati sve realne činjenice, kao npr. to da nismo baš tako blizu, a da je vani elementarna nepogoda i da ne bi bilo baš prepametno izlaziti...ah da...želje i pozdravi..
Frendica mi je u bolnici. Ne stignem ju posjetiti svaki dan, iako ima dosta posjetitelja, ali onda osjećam grižnju savjesti zbog toga. Jednostavno ne uspjevam skupiti vrijeme na hrpu, ako kužite što hoću reći...
Mislim da ću se prestati dogovarati s ljudima par dana unaprijed. Redovno zaboravim i onda mi se poremete svi planovi koje napravim za taj dan. Sranje. A jako, jako je loše kad mi se dnevna lista izokrene. Mislim da imam malo poremećaj planiranja. Mislite da to postoji??
Ne znam, dekica me zove...

i tako, konačno! mislila sam da ovaj dan NIKADA neće doći...
konačno sam SOLO u svom stanu i uživam! previše je događanja, nikad mira...pitaš se ponekad je li stvarno istinita ona -odmarat ću se kad umrem-
toplo se nadam da nie...
umara me moja vlastita posesivna potreba da budem okružena ljudima čitavo vrijeme. ponekad se čudim kako ne znam funkcionirati sama sa sobom. no s obzirom na moj friški novi stan i novodobiveni net i tv, mislim da će se vrijeme za mene vrlo brzo umnožiti. pitate li se i vi da li ponekad previše zovete?? da li ljudi dovoljno zovu vas ili imate osjećaj da vi stalno skačete oko drugih?
mislim da ću se vratiti ovoj staroj navici. pogotovo sad kad imam sve mogućnosti za to. volim blog. pomaže mi da se ispucam. na blogu ljudi slušaju (tj.čitaju, ali mislim da ste me shvatili)
na blogu ljudi obraćaju pozornost na ono što ljudi u reali ne zamjećuju. sitnice. male stvari. koliko često zaboravimo na to...
pitam se, koliko vas sa sigurnošću može reći da ih oni najbliži zaista poznaju i doživljavaju? oko mene su rijetki, a i u te rijetke ponekad posumnjam. no, i oni su ljudi, zar ne? nitko nie savršen.
volim tipkati. volim osjećaj slobode koji se pojavljuje kad tipkam i izbacim sve iz sebe. to je također još jedan razlog zašto volim blog.
stara sam blogerica. bila sam tu kad je sve ovo nastalo i izgledalo puno, puno drukčije. ali mislim da sam vam to već rekla... sad su tu blogovi koji nude dizajne, ne trebaš više ništa sam raditi. vrijeme nove tehnologije, valjda.
volim čitati. i volim biti čitana. isto kao što volim pričati i biti slušana, ali i slušati druge.


obožavam se zavaliti u veliku fotelju, zapaliti cigaretu i tipkati. volim zadnju cigaretu, prije spavanja. opušta. pomalo se osjećam kao carrie.
sredila sam malo svoj stančić. konačno! sad mogu uživati...zavaliti se pred tv i zaspati...i onda je još jedan novi dan predamnom!

laku noć svima! :)

Samo da vas obavijestim i dalje nisam priznala. Odlučila sam čekati, pa što se dogodi. Imam još dva dana. Sad već postaje smiješno koliko je tragično zapravo!
Enivejz, danas me nešto sasvim drugo živcira. Mrzim ponavljati neke stvari. Mrzim kad nekom moram pet puta nešto reći da bi shvatio, a zapravo je prilično jednostavno, samo se osobi očito ne da koncentrirati. A pogotovo mrzim kad se to dogodi u roku od niti pet minuta!! Pa koliko je teško shvatiti jednostavno pitanje ili molbu?? Zar stvarno tako loše slušamo jedni druge? I tako iz najobičnije situacije - pitaj nešto za mene - joj, zaboravio sam- nastane situacija -derem se, jer ne znam što bi drugo - durimo se svak na svom kompjuteru- Sad kad to napišem, izgleda smiješno. Najtragičnije je što dotični, uopće nema blage veze što je napravio! I onda ti budi pametan...
No, ozbiljno sad. Stvarno ne mogu shvatiti ljude koji su sposobni, a sami sebe upropaštavaju. Zbog čiste ljenosti ili linije manjeg otpora. Koliko treba biti teško pokrenuti se? Možda neće uspiti iz prve, ali možda će iz druge, što i nie tako strašno, zar ne! Na par primjera ljudi oko mene sam shvatila koliko se intelekta prosipa uzalud zbog čiste ljenosti toga što su ljudi danas shvatili da se do love može doći na razne načine brzo i efikasno. Problem nastaje što nisu shvatili da su to sve kratkotrajna rješenja! Mislite li da se takvi ljudi mogu probuditi? Imam osjećaj kao da su u hibernaciji.
Zato se odlučujem trgnuti. Baš sad!

Nikad nisam bila jedna od onih koje je strah zauzeti se za sebe ili koji ne znaju kako bi nešto riješili. Bez dlake sam na jeziku i to možda malo i previše. Direktna i izravna. Ali, došlo je do toga da ne znam kako nešto pitati. Trebala bi se osamostaliti i za to postoje neke stvari koje trebam riješiti, a meni je neugodno. Čak zapravo ne bi rekla da mi je neugodno, nego jednostavno nikako da smislim kako reći pravu stvar. Osim toga, to uključuje oproštaje od nekih ljudi i to će mi biti zbilja jako teško. Zato odugovlačim i samo mi je još gore.
Osim svega toga, vjerojatno po prvi put u životu imam problem kako nešto priznati starcima. Naime, putujem. Daleko. I to znam već neko vrijeme. Datum polaska se opasno bliži, a ja još nisam rekla ni riječi. Ni da sam nešto natuknula. Osijećam se kao neka balava šesnaestogodišnjakinja. Totalni pubertet i pitanje "što će mama i tata reći?!" Nie da me financiraju ili nešto tako, ali ja jednostavno imam problem u glavi...
Upala sam u neku čudnovatu fazu iz koje se ne znam izvući. Jesmo li svi takvi? Hoćemo li radije nešto prešutiti, jer je tako lakše ili ćemo pak tako dugo razbijati glavu i onda će to samo izaći u najgorem obliku iz nas? I što se na kraju dogodi? Zbog neodlučnosti, kako izabrati bolji put, na kraju balade se samo prefrustriram. Da sam vaga u horoskopu, još ne bi ništa rekla, al ovako..

Nakon vjerojatno više od 4 godine sam odlučila otvoriti novi blog. Ovo ljeto sam shvatila da mi fali pisanje. I to uTAJNOSTI.Najvećoj tajnosti za sve koje poznajem, jer kad je blog.hr tek nastao i počeo se razvijati, ja sam bila tu. Tad smo moje dvije srednjoškolske prijateljice i ja zaključile da je to stvar za nas i svaku večer uređivale svoj mali blog, mijenjale dizajn, dodavale slikice... onda se pročulo. Kad su neki ljudi počeli gurati nos tamo di im nije mjesto, bilo mi je dosta i moji memoari su ostali zauvijek zakračunati na cd-u. I tako sam zaključila da nova frizura donosi promjene, pa tako i novi blog. I onda, što se dogodi!? Padnem sa sjedalice, jer je moj dragi odlučio ući u sobu i pogledati što ja radim! I ode moja tajnost u qrac..
Pogled na brdo Jakuševac mi ne daje neku inspiraciju i zato ne znam što ćete ovdje naći. Vjerojatno puno svega i svačega. Možda koju pjesmu, neku lijepu sliku, frustrirajuću priču koja je hit tog tjedna (toga će vjerojatno biti najviše! ) ili neku totalno besmislenu situaciju, možda uleti koji dobar link za neku stranicu... ne znam. Nadam se da ćemo se pronaći, vi u meni i ja s vama...ma koliko vas bilo! :)
toliko za danas, do neke pametnije situacije, svima šaljem veliki smajl....